Gostovanje novinara “Večernjeg lista” Hassana Diaba u 134. epizodi Podcast Inkubatora iskorišteno je za iznošenje nepoznatih činjenica o okolnostima njegovog intervjua sa sirijskim predsjednikom Al-Assadom.
HND je šokantno za novinara godine nagradio Maju Sever, a svjetsku ekskluzivu razgovora s najtraženijim čovjekom na svijetu kojeg je citirao i Donald Trump društvo novinara nagradilo je tek trećim mjestom.
“Assad bez obzira na sve cijeni Hrvate”
No to nije spriječilo Hassana Diaba da iznese do sada nepoznate činjenice vezane uz intervju.
“Nisam vjerovao da će se razgovor doista dogoditi, bio je i prvi april. Dođeš tamo i počinju pripreme a’la James Bond. Dođi u hotel, uzmi sirijski broj, dođi ovdje, dođi ondje. Svaki dan dolazi crni Mercedes s dva dvometraša, ispitivanje, dani pripreme. I dolazi dan intervjua – znaju da nemam eksploziv, ne planiram atentat, nemam prislušne uređaje, nisam špijun. I dolazi dan razgovora. A meni ne daju ništa, ni olovku, ni mobitel, ni sat. Ali moram priznati – ovo je prvi puta da mi je netko asistirao u izvođenju intervjua. Putovali smo na planinu iznad Damaska, u jednu palaču. Putuješ i ne vjeruješ da ćeš doista uspjeti izvršiti posao. A granate cijelo vrijeme padaju. Džihadisti drže centar grada, a mi idemo u palaču udaljenu 500 metara zračne linije od Gute.”
“Dođeš u dvorište, misliš da ćeš prolaziti kroz tunele, kanale, zaštitu… Idem ja i prolazim kroz vrata. A pored vrata on! Assad! Supruga cijelu noć priprema što će reći… U trideset godina unatoč svoj toj pripremi imao sam tremu. Otvaraš vrata, a pred vratima te najtraženiji čovjek na svijetu pita kako si i jesi li umoran. Assad je izuzetno inteligentna osoba, sve zna. Razgovarali smo prije intervjua 45 minuta o svemu. Imaju izuzetno moćnu obavještajnu službu i znaju kako je izgledao transfer oružja. Nije striktno naveo imena, ali je rekao da mnogi političari u EU ne razumiju američku politiku. Iskoriste te i odbace te kao krpu. Rekao je da je ministrica vanjskih poslova RH vjerovala da bi mogla postati glavna tajnica UN-a pa je iz tih razloga to radila. Ali je odmah i dodao da se tako što neće dogoditi. I nije. Zna tko je platio i transferirao oružje, tko je u Zagrebu dogovarao i dobivao provizije. On ne može opstati bez takvih informacija. Bez obzira na sve izuzetno cijeni Hrvatsku. Za mnoge novinare ispao sam papak jer ga nisam pitao za INA-u. No jesam. Prije intervjua. Molio me je da ga to ne pitam u razgovoru jer ću ga dovesti u neugodnu situaciju.”
“Tko ne razumije Malnarovu filozofiju, ograničen je”
“Ovdje prvi puta govorim o tome… Rekao je da su mu Hrvati i dalje prijatelji iako su mu okrenuli leđa. No to ne znači da nam neće vratiti naftna polja. Dolazio je pritisak i od Rusa i od Iranaca – oni su htjeli ta polja u koncesiju. Odlučio je da to ostane Hrvatima. No, je li Hrvatska od intervjua pokazala ikakvu volju ili zainteresiranost za povrat polja? Ne znam što se tu događa?! Trump krši međunarodna prava bez dozvole UN-a, a mi mu dajemo potporu. Tko smo mi i zašto padamo na takvim ispitima? Što smo time dobili? Pohvalu? A interesi? Pa sve naftne kompanije koje su napustile Siriju 2012. nisu se vratile doma već su dobile posao u Saudijskoj Arabiji ili zemljama zaljeva. Svi! Osim jedne. INA-e. Za nametanje sankcija Siriji dobije se nešto zauzvrat. Naša politika je posve promašena. Katastrofalna vanjska politika. Ni nemamo je, nemamo smjera. Sjećam se Vesne Pusić kako nakon povratka iz SAD-a veli na aerodromu da će uvesti sankcije na uvoz nafte iz Irana. Znate koliko nafte uvozimo iz Irana?! Ni pola litre! Obično dodvoravanje Amerikancima.”
Veći dio razgovora prošao je u tonu rata u Siriji, Libiji i Jemenu, šijitskom prstenu i budućim intervencijama SAD-a i Zapada na Bliskom istoku. No fokus je svakako došao i na putovanja i prijateljstvo sa Željkom Malnarom.
“Puno sam uz njega naučio, od novinarstva do pogleda na život. Možda se ne bismo skompali da nisam čudan kao on. On je za mene što god ljudi mislili netko koga majka Hrvatska neće više imati. Imao sam sreće što sam se uz njega učio živjeti. Vjerujem da je ponosan na mene tamo gore. Upoznali smo se osamdesetih u studentskom domu. On vam je bio čovjek koji bi radije bio u šatoru nego u najboljem hotelu. Naše ekspedicije su nešto što nitko neće ponoviti. Jahali smo na konjima iz Karlovca prema Afganistanu. Četiri konja, usrani džip i dva soma maraka. Sve je sam financirao. Malnar je tijekom puta sa svim političarima koji su nas primili govorio o agresiji na Hrvatsku. Nikad se nije zvao velikim Hrvatom, govorio je – mali pusti priče, ljubav je djelo, a ne riječ. On je htio pokazati u kojoj zemlji mi živimo, a volio ju je najviše. Tko nije shvatio njegovu filozofiju, ograničen je. Kad je bio bolestan, zamolio me je da mu ne dođem na sprovod. Rekao je da će tamo biti oni koji će i na njemu mrtvome skupljati jeftine političke poene. I da je onima koje smatra prijateljima rekao da ga ispoštuju tako da sahranu preskoče… Bilo mi je iznimno teško, ali sam poštovao njegovu volju. I kasnije sam vidio ljude koji su mu okrenuli leđa kako se svađaju tko će pričati na sprovodu. Malnar je svaki dan i dalje sa mnom, nikad ga neću zaboraviti.”
