Da bi postao vrhunski skijaš, treba ti novac i snijeg. Oni nisu imali ni jedno, ni drugo. Jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, veliki frajer Ivica Kostelić, u Podcast Inkubatoru #67 Dei Redžić ispričao je kako je skijaška dinastija Kostelić pobijedila sustav.

“Znate li zašto Ivicu bole leđa? Jer na njima nosi 30 Austrijanca i Švicaraca”, opisao je Gips jednom prilikom kakav je sustav morao pobijediti da dođe do vrha. Od spavanja na otvorenom u ratnim godinama, preko prvih Olimpijskih igara na kojima Janica nije imala ni svoj kombinezon, već je posudila odijelo od skijašice iz BIH, pa do čudesnog Salt Lake Cityja kada su Ivica i majka Marica prvi put vidjeli Janicu na olimpijskom postolju – put je bio nestvaran, ali samo nama. Gips je imao zapisan plan.”

“Da nije bilo mene, ne bi bilo niti nje. Ne sjećam se kada sam prvi put čuo kako sam u njezinoj sjeni, pa tko ne bi bio u sjeni takvog šampiona?”

Prve Olimpijske igre, Nagano. 15-godišnja Janica sama je išla na put. Ivica i Gips bili su doma, polomljeni, u krevetu.

“Tada sam prvi put strgao križe ligamente, mislio sam da je to kraj svijeta, najteža ozljeda. Do kraja karijere još sam ih četiri puta operirao, i pisao liječnicima rehabilitacijski program. Nagano je bio težak period za nas, Janica je sama išla na put, prvi put smo se razdvojili. Kombinezon joj je posudila Nazvao je da pita koja je Janica, a neki pijani funkcioner mu je govorio: Giiiips, dođi ovamo, tu su gejše. Rekao mu je da je Janica bila dobra, 17 sekundi zaostatka. Gips je poludio, pitao se što se dogodilo da je toliko kasnila. Na kraju smo saznali da je imala 1,7 sekunde zaostatka, to je bilo vrhunski. Imala je 15 godina.”

Četiri godine kasnije, Salt Lake. Jedan od najvećih dosega u povijesti sporta, ikada, igdje.

“Mama i ja smo putovali avionom za Ameriku, bilo je Valentinovo. Krenuli smo kasnije na put jer sam nastupao kasnije. Kada sam sletjeli, stigle su nam brojne čestitke, poruke… Nismo znali što se dogodilo. Stigli smo u Salt Lake bez akreditacije, molili smo da nas puste. Rekli su nam da je zlatna. Neka žena pitala je jesmo li mi obitelj, pustila nas je. Stigli smo taman na himnu.”

“Janica je jednog dana samo je rekla, ja se više ne bum skijala”.

Napravila je to zbog ozljeda, ali i zbog toga da se otac Gips može više posvetiti Ivici.

Tu kreće drugi dio nevjerojatne priče o upornosti, posvećenosti i odgajanju čovjeka, a ne sportaša – što Kostelić uz superioran trening smatra ključnim preduvjetom stvaranja šampiona. Prošao je 14 operacija, jedva se sjetio dijela tijela koji nije ozlijedio, ali taj proces ne smatra mučenjem i odgovara na pitanja naših gledatelja odakle mu volja za oporavke, borbu i povratak na stazu. Prisjetili smo se njegove čudesne pobjede u Aspenu, kada je za startnog broja 64 kao sedmi ušao u drugu vožnju i pobijedio. I danas mu je ta pobjeda najdraža, iako olimpijske medalje u obitelji Kostelić imaju posebnu težinu.

Ispričao je kako je Gips, dok je bio trener u Borovu naselju, pronašao brdo i napravio Ivici i Janici skijašku stazu. U Slavoniji. U čemu leži Gipsova genijalnost , zašto su Amerikanci dolazili u njegov apartman na lekcije iz treninga i kako su bez najave samo upali u tvornicu Fischer po nove skije te šokirali moćnu kompaniju svojim pristupom sportu – samo s neke od anegdota koje je Ivica s nama podijelio. Objasnio je zašto Svjetski kup ide u propast, a budućnost skijanja uz postojeća pravila nema budućnost. Govorio je i o životu izvan skijanja, plaćanju računa i brutalnim ekspedicijama koje obožava zbog netaknute prirode, a posebno zbog činjenice da ljudi u takvim situacijama zaborave na umjetne brige kojima smo svi opterećeni.

Podcast koji će nepobitno zainteresirati ljubitelje skijanja kao ‘lajtmotiv’ nosi borbu sportskih ‘underdoga’ koji kao svojevrsne anomalije ruše utanačene sustave sportskih moćnika i velikih zemalja, koji u svom principu uništavaju same sebe, održavaju danas apsurdni elitizam i narušavaju financijsko širenje.

‘Tajna našeg uspjeha je što smo odgajani kao šampioni’

“U američkim novinama izađu neki izvještaji, i poslije toga – dvije tri stranice statistika … Gips veli da nema bajki, nego su tu brojke i slova i s tim on barata.’ Time je ukratko Ivica započeo Podcast, objasnivši temeljnu filozofiju rada vlastitog oca. ‘Neću reći da je Gips ekstravagantan čovjek, ali je pomalo svoj, ispred svog vremena. Ima ta svoja uvjerenja koja imaju dosta smisla … Jako su iskrena, neugodno točna. Čovjek se sam mora zapitati – kad pričaš sam o sebi tu nešto ne štima – no budimo realni … Dođeš u skupa skijališta, gledaš tu cijelu dolinu, sve prekriveno vrhunskim skijanjem. I druga dolina, treća. Nikako sebi nisam mogao objasniti kako ta zemlja, Švicarska, ima manje pobjeda nego ja? Kako je to moguće? Zvuči prepotentno, ali realno gledajući, moramo se zapitati.”

“Na kraju krajeva, moj stari to točno veli i to je ta tajna uspjeha za vrhunsku razinu, da biste bili šampioni. Trening nije dovoljan! Ti moraš odgajati čovjeka. Ne samo trenirati. Ta zaokupljenost tom sociologijom sporta mi je kod njega interesantna, to najbolje objašnjava naš uspjeh.’ To je odmah objasnio i s konkurencijom, no i s elitizmom velikih zemalja poput Austrije i Norveške, koje pomoću vlastitog sustava onemogućavaju druge na samoostvarenje. ‘Skijanje je individualni sport u kojem se momčadski rezultati praktički vrednuju više od individualnih. Recimo, moja najbolja sezona i nijedan Austrijanac nije bio ispred mene u slalomu … Ali oni pet puta postavljaju staze, a mi dva puta. Kako može u pravilima stajati da netko zbog brojnosti ima prednost?”

Dea i Ivica tada ulaze u široku temu ‘borbe protiv vjetrenjača’, koja nadilazi sferu sporta i prelazi u društveni problem. ‘Nadam se da je naša priča inspirirala ljude da mogu pobijediti sustav’ ustvrdio je Kostelić tijekom rasprave o probijanju kroz sustav. Nešto kasnije se vratio na istu temu uzevši sestrinu današnju karijeru kao referentnu točku i kroz određene natruhe dao je zaključiti kako i ona vodi vlastitu donkihotovsku potragu na način da nastoji proći kroz sustav, te s određene pozicije i uz nakupljeno iskustvo i veze riješiti probleme.

“Ako nisi sretan bez zlatne medalje, nećeš biti ni s njom”

Posebna frustracija Ivici je svakako izbjegavanje izazova u suvremenom skijanju.

“Skijanje je sport koji nudi bezgraničan spektar kreacije. Staze su različite po konfiguraciji, uvjetima… Ti od toga bogomdanog dokaza izazova, ti radiš gimnastičku standardiziranu spravu. Skijanje je kreativnost, izazov na koji moraš odgovoriti, intelektualno rješavanje stvari i sila ispred tebe, nije sport zadanih gabarita. To je ljepota tog sporta. A danas se to pokušava upakirati, i učiniti dobrim. Kao da se namjerno želiš odreći noge ili ruke. To je današnja epidemija – jednostavne staze su niži kriterij i posljedica toga su vremenski bliski natjecatelji, kao i brzi, čak i oni koji nisu dobri. Razlika nastaje kada stvari postaju teške. Zamisli da auto vozimo ja i najbolji reli vozač na svijetu … Gdje se vidi razlika – na ravnoj šihti ili na teškoj stazi? E tu se odvaja žito od kukolja. Jedan i jedan znaju i dijete i nuklearni fizičar.”

Američki sport je u više navrata izdvojen kao odličan primjer poveznice interesa i konačne dobrobiti sportaša. Kao temelje takvog koncepta, Ivica apostrofira a) izazov – koji mora biti praktički na nemogućoj ljestvici, pošto sam po sebi jamči spektakl; b) Show-Biz aspekt; c) novac. No za rezultate ipak izazov postavlja na drugu poziciju, odmah iza ljubavi prema onome čime se netko bavi. Tako su rezultati, novac i slava samo nuspojava ljubavi i izazova. Pobjedu u Aspenu tako definira kao najveću u karijeri, pošto je sa 64. startne pozicije praktički utjecao na sve manjkavosti sustava suvremenog skijanja, a i emocija je nedvojbeno bila na najvišim razinama. ‘Čovjek koji mi je poslije Olimpijskih igara u Sočiju poslao pismo, najbolje je rekao sve. Ako nisi sretan bez zlatne medalje, nećeš biti ni s njom. I time je rekao sve. Srebro je jako vrijedno, posebno ako ga osvojiš četiri puta i to u rasponu od tri olimpijska ciklusa’.

Zanimljiv koncept pri kraju razgovora svakako je bio i “Diktatura mediokriteta…

“Sve je to jedan mozaik u diktaturi mediokriteta. To je najveća propast za sport, mediokritetstvo. Sport bi trebao biti borba najboljih. Kada omogućiš sustav u kojem se loši pomiješaju s najboljima, to nije dobro. ‘All Around’ sustav je žrtva ovoga. Brže, više, jače. To je jedini kriterij u sportu. No u skijanju sve ide obrnuto. To dovodi do ogromne specijalizacije, jako mali broj natjecatelja gledaju skijanje kao jedan sport i samim time odvija se pad njihove atletske vrijednosti. Sustav ti omogućuje to da profitiraš od toga da budeš specijalist. Sustav dakle valorizira lakše naspram težeg i to je smrt sporta … Kako je najsmješnije, ja sam relativno usamljen u toj priči … Normalno je za specijalista da širinu proglase bezvrijednom, tu kombinaciju. Mayer je ispalio strašnu floskulu da je to disciplina za male nacije. No tko je od silnih pobjednika i najvećih skijaša svih vremena iz male nacije?! No moj stari je dao najbolji zaključak za takve stvari – Lisica kad ne može do grožđa kaže da je kiselo!”