Nakon povećeg broja upita gledatelja, Podcast Inkubator #87 u MiS Studiju je ugostio Domagoja Margetića, istraživačkog novinara i autora emisije ‘Necenzurirano’ koji se za ovu priliku s Ratkom prisjetio brojnih anegdota, svjedočanstava i situacija iz vremena kada je bio predsjednik HDZ-ove mladeži i jedan od ljudi bliskih predsjedniku Franji Tuđmanu. Kako su izgledala predratna politička vremena, kakav mu je odnos s Manolićem i je li Tuđman znao za pretvorbu i privatizaciju neka su od značajnijih pitanja.

“Poznam sve konvertite i to je problem. I iz onih vremena, i iz vremena prelaska i danas. Partijski ljudi su se tako transformirali u ‘pse rata’, ‘huškače’ koji su se huškačkim instinktom nastojali dokazati novoj državi. Od Davora Domazeta Loše, Đure Brodarca… Jedini koji se nije mijenjao bio je stari Bobetko, od tog čovjeka nikad nisam doživio neku situaciju mržnje i huškanja. Mislim da nije moguće da se od 100 ljudi svi promjene – promjena mora biti iskrena, a svih 100% je igrom slučaja imalo i materijalnu korist. A to onda budi sumnje.”

Vječno pitanje je uvijek tko je bio ‘capo di tutti capi’ tehnomenadžerske strukture prije raspada Jugoslavije i zašto je upravo Tuđman bio ‘taj’.

“U drugim državama Jugoslavije moć nije bila monolitna, nije bila koncentrirana u jednoj osobi kao kod nas. A ta osoba je Ivan Stevo Krajačić. On je prije smrti govorio da će se za njega kasnije pričati da je bio ‘mali bog’. On je kontrolirao i tehnokratski i udbaški dio klana. Najuži dio ljudi koji su devedesetih vodili procese bili su njegovi ljudi. I nije ga Gregurić naslijedio. Krajačić je bio suborac mom pokojnom djedu, jer su bili suborci, iako kasnije sukobljeni. Bio je jako nizak rastom, čak i meni kao djetetu. Metar i pol. Na maloj klupici nije mogao nogama dodirnuti pod. Iz tog svog kompleksa nije ostavio nasljednike. Mislim da nije imao ni djecu, iako se o tome pričalo, da pod prezimenom Tončić žive njegova djeca. To doduše nikad nije dokazano…”

Dio Podcasta bio je posvećen i osobnosti glavnih igrača devedesetih. Brodarac i Glavaš su prilično despotski ordinirali svojim ‘pokrajinama’ što je bilo pomalo i čudno s obzirom na Tuđmanov karakter.

“Ja sam naivno mislio da on za to ne zna. Ali kad podneseš jedan, pa drugi pa pedeset i treći izvještaj predsjedniku… Onda vidiš da taj kaos, ta ubojstva, sve to uživa podršku predsjednika. Ne mogu to nazivati ‘nužnim zlom’, a ako je on to tako i smatrao to je samo dio patologije i ne opravdava njegova djela. Upozoravali smo Tuđmana na sve te situacije. Tada ne gledate jel netko oficir KOS-a, nitko nema pravo nemilosrdno ubiti nekoga bez procesa, u tajnosti i bez suđenja. Nemate pravo nikoga ubiti bez obzira na sve. To je bio naš jedini motiv i potpuno mi je neprihvatljivo pričati o tom nekom balansu i održavanju statusa u ovim okvirima.”

Tu je i teza da Tuđman jednostavno nije znao što mu rade najbliži ljudi, naročito u pogledu pretvorbe i privatizacije.

“Uvijek sam inzistirao da se istraže procesi pretvorbe i privatizacije. I dan danas dobijem osip da Tuđman ništa nije znao?! Za firme da nije znao? Pa ja ne znam za jednu veliku firmu da nije raspravljano ili u HDZ-u ili u Vladi ili u uredu predsjednika, a da on tamo nije bio i da za to nije znao? Možda nije znao za neku parcelu… Ja sam osobno bio na sklapanju posla u investiciji jedne američke firme. I bio sam zadužen da se takve stvari ne događaju. A veli Amerikancima na sastanku Mateša da sam ja malo premlad i prezelen i ne shvaćam da su premijeri i ministri kao trgovački putnici koji rade na postotak. Naravno, mene su maknuli iz priče, a u konačnom obračunu nestalo je 250 milijuna dolara. Papire mi je osobno dao tadašnji američki veleposlanik da bi mi ukazao na problem.”

Kako je u ovom Podcastu obrađena Margetićeva karijera samo do 1999. godine, na kraju su se gost i voditelj dogovorili da je ovo samo prvo njegovo gostovanje u emisiji, a iduće će biti rezervirano za anegdote o novinarskoj karijeri i predstavljanje kapitalne knjige o Aferi Hypo.