U #88 epizodi Podcast Inkubatora gostovao je jedan od najzanimljivijih likova s nogometne scene, Joško Jeličić. Kakav je zapravo taj omraženi tipa, kojeg mnogi pamte samo po prelasku iz Hajduka koji je vodio Nadan Vidošević, u Dinamo koji je vodio Franjo Tuđman, dok danas upijaju njegove britke komentare u ulozi stručnog komentatora, u kojima ne štedi Hajduk, Dinamo i HNS. Jeličića vole ili mrze, sredine nema. No, Dea Redžić u podcastu je istražila drugu stranu Solinjanina i uspjela izvući nikad ispričane anegdote iz njegove karijere.

“Ja sam sve – blitvar, purger, rečanin, sad sam legić trenutno. Očito nije loš smjer u kojem radim, svi me doživljavaju da nisam njihov, to znači da nisam subjektivan.”

Joško Jeličić s Hajdukom je igrao posljednje sezone jugolige, prošao vruća gostovanja i nastupao u nezaboravnoj, prvoj sezoni hrvatske lige u kojoj je Hajduk uzeo naslov. Franjo Tuđman želio ga je u Dinamu i tu kreće najvažniji dio njegove karijere. U podcastu je ispričao legendarnu priču o dolasku u Zagreb, Mamićevom dočeku i dolasku na Maksimir na raport predsjedniku. Ispričao je i legendarne anegdote s priprema Canjuginog Dinama, na kojima se trošilo i kockalo, uz rame s igračima Bayerna.

“Dok je Franjo bio živ, a Canjuga u Dinamu, imalo se i trošilo. Išli smo na pripreme u Španjolskoj, uz nas Bayern, PSV, Newcastle… Samo golferi i sportaši na pripremama, nije bilo neke razonode osim casina. Sjedimo za stolom, igra se black jack, da ti vidiš… za jednim stolom Matthaus, Van Nistelrooy, Khan, Ketsbaia, a s druge strane Nermin Šabić, Mara, Josip Šimić, ja. I znaš što, mi kockao kao da smo mi u Bayernu, a oni kao da su… ma ne u Dinamu, nego u Solinu.”

Za veliki broj navijača Hajduka Jeličić je simbol izdaje, no treba čuti kako je Jeličić opisao klub u kojem je, nakon prelaska iz Solina, napravio prve profesionalne korake.

“Hajduk je moj klub volim ga i bio bi najsretniji da Hajduk bude prvak i da se uvijek o tome odlučuje na zelenom travnjaku. Znaš ti kako sam ja gledao te igrače dok sam dio klinac? Ma ne… Ne da se lako objasniti što nama dole znači Hajduk. Zlatko Vujović ostajao bi uvijek nakon treninga dodatno raditi. Jednom mi je rekao mali dođi ovdje. Tražio je da mu držim noge dok radi trbušnjake. Oblio me znoj. Ej, Vujović. Znao da mi sutra u školi to nitko neće vjerovati. I danas se sjećam registracije njegovog automobila.”

Prelazak u Dinamo bio je nezaboravna priča.

“Ovaj gore, majstor Zdravko, stalno me zove, a ovi u Hajduku me ne doživljavaju. Prije utakmice Hrvatske i Ukrajine zvao me Zdravko da dođem u Zagreb. Ajde rekoh, da dignem malo prašinu. Vani je 30 stupnjeva, čeka me majstor u Jaguaru na Plesu, u njemu minus deset, piči klima. Ja seljačina iz Solina, dvadeset mi godina. Majstor me folira me kao neku žensku, kaže mi, jao kako imaš dobru frizuru. Stanemo na semafor, kaže on meni, kako imaš dobre naočale. Na utakmici sam bio sa Zoranom Mamićem, odvelo me u Plavi salon kod Tuđmana. Ne dišem. On me gleda, i pita – jel’ vi dolazite. Ja kažem da, što ću reći. Kasnije u Intercontiju dođem na pregovore s Mamićem, nemam ideju uopće kako da se ponašam. Spustim se dole kod Zdravka, majstor me pita što tražim.Ja sam znao okvirno da Bilić ima 50 tisuća godišnje u Hajduku, Ladić 60 u Dinamu i to je sve. Pita me Mamić što ću, ja bubnem 200 tisuća godišnje. Kontam, nabit će me nogom. On iz topa kaže može. Prođe mi kroz glavu koja sam budala, što nisam tražio više, a Zdravko kaže: I da znaš da ne bi dobio ni feninga više.”

Pogledajte u podcastu sjećanja na legendarne utakmice Hajduka i Crvene Zvezde, nokautiranje Špace Poklepovića i paklenog tunela na Marakani, Bokšićevog gola i osvajanje jednog od najvećih hajdučkih trofeja. Jeličić je opisivao Ćiru Blaževića, Cicu Kranjčara i Roberta Prosinečkog te kazao da je jedina takva ljudina u nogometu i narodni čovjek.

“Jedini je među nama lišen ega”, kaže Jeličić.

Za Marka Mlinarića govori kako je sigurno bolji igrač od Andreasa Inieste, no za njega je Žuti ipak najbolje što je vidio.

Jeličić govori i o problemima u nogometu, Damiru Miškoviću, HNS-u, ali i o svom poslu stručnog komentatora, nabraja najbolje mlade igrače u hrvatskoj ligi i konačno, odgovara na komentare da je od njega ipak stručniji i ljepši njegov kum Igor Štimac.